Šeste korizmene nedjelje, najčešće zvane Cvjetnicom, u crkvu se nosio stručak proljetnih grančica i svijeća (maslinove, palmine vrbove ili drijenkove grane i sl.). Tako blagoslovljeno bilje rabilo se u različite svrhe - za zaštitu ljudi, životinja i cjelokupnoga životnoga prostora, te za plodnost polja.

Karakterističan običaj u Velikom tjednu bilo je udaranje šibama o crkvene klupe, u Slavoniji poznato pod nazivom 'šibarine', a u Dalmaciji 'baraban'.

Običaji Velikog tjedna
Tijekom Velikog tjedna u hrvatskim je krajevima u spomen na Isusove muke i ležanja u grobu, vladalo je pučko tumačenje šutnje zvona. Tih se dana i u crkvi i izvan nje nastojalo izbjeći sve što je davalo zvuk. Nisu se čule orgulje, a seljaci su stoci skidali zvona ili su ih zatiskivali travom odnosno slamom. Izbjegavala se i uporaba zvona na biciklima. U nekim se hrvatskim krajevima u to doba nije smjelo smijati, pa čak ni govoriti.
Zvona su u Velikom tjednu zamjenjivale naprave zvane čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala i regetaljke.

Na Veliki bi petak zavladala zabrana obrađivanja zemlje, jer se taj postupak povezivao s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet. Ali uz zabranu obrađivanja zemlje vezalo se i objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus.

U nekim hrvatskim krajevima je zabrana obrađivanja zemlje išla tako daleko da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije vodila na pašu.

Na Veliki petak se odnosi još jedno vjerovanje i postupak vezan uz Isusovu muku i stradanje, dotično uz Isusovu krv koja je toga dana prolivena. Rašireno je vjerovanje da na Veliki petak treba piti više vina. Vjerovalo se i da se na Veliki petak ne smije krvariti, da mesari ne smiju klati stoku, a žene mijesiti kruh  jer će u njemu biti krvi.

Velika je subota obilovala običajima. Iz crkve se kućama nosila vatra i voda koju je svećenik blagoslovio, a često se toga dana obavljao i blagoslov hrane koja će se jesti na Uskrs: beskvasna pogača, peciva umiješanog s mnogo jaja, šunke, janjetine, jaja, luka, sira i slično. U mjestima sjeverne Hrvatske na Veliku se subotu organizirala radosna i bučna procesija uskrsnuća. Navečer se u sjevernozapadnim hrvatskim krajevim bdijelo uz krijes, što se pripaljivao u zoru Uskrsa.

U svim hrvatskim krajevima rašireno je vjerovanje da se na Veliku subotu treba umiti vodom, netom blagoslovljenom ili tekućom vodom (u moru ili rijeci), uz zvonjavu zvona.
Postojalo je vjerovanje među ženama da će ukoliko se operu u blagoslovljenoj vodi u času zvonjave zvona, zahvaljujući tome ostati zdrave.
Vjerovalo se da umivanje blagoslovljenom vodom na Veliku subotu donosi zdravlje, osobito očiju, te ljepotu i čistoću lica.

'Ovo se jaje za ljubav daje'
Jaje sa zametkom iz kojega će se razviti svijet univerzalan je i sam za sebe jasan simbol. Mišljenje da je svijet nastao iz jajeta zajedničko je mnogim narodima. K tome, jaje je simbol periodične obnove prirode i ponovnog rođenja u mnogih naroda svijeta. U kršćanstvu je ono simbol novoga vječnoga života što ga je Isus svojim uskrsnućem omogućio ljudima.
Još uvijek nije razjašnjeno otkada se uskrsna jaja bojaju i ukrašavaju.

Jedna stara poljska legenda govori kako je Marija bojila jaja da zabavi Isusa, dok je prema rumunjskoj legendi Isusova krv obojila jaja što ih je Marija dala vojnicima kako bi blaže postupali s njim.

Ukrašena jaja nosila su različita imena:

• U sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj, pisanice ili pisanci
• U Lici, Slavoniji, Baranji i Bosni, šarena ili šarana jaja
• U Slavoniji, svilopis
• U Dubrovačkom primorju, napengana ili pengana jaja

Svi su ti nazivi vezani uz tehniku ukrašavanja rastopljenim voskom kojim se izvode ornamenti: ovisno o kraju o kojem je riječ, jaja se pišu ili cifraju, šaraju odnosno pengaju.
Jaja koja se samo boje – maste, koloraju ili  pituraju  nose drukčija imena.

Najčešće boje uskrsnih jaja bile su različiti tonovi žute, crvene, smeđe i crne. Krajem XIX. stoljeća kupovne su boje počele istiskivati prirodne, spravljene od različitih trava, cvijeća i kore drveća.

Iz širokog raspona prirodnih boja koje su rabljene za bojenje jaja najčešće su korištene:

• Crvena boja je dobivena od biljke broć (Rubia tinctorum).
• Žuta (tonovi od svijetle do crvenkasto-smeđe) dobivena je kuhanjem ljusaka crvenog luka. Žuta se boja dobivala još i od koprive te kore divlje jabuke.
• Smeđa i tamnija boja uskrsnih jaja dobivala se namakanjem u lukovini, ali i uporabom orahove, johove i hrastove kore.

Osim bojenjem, jaja su se u gotovo svim krajevima ukrašavala izradom ornamenata. Uz posvuda poznato ukrašavanje pomoću voska, česte su i druge tehnike.

Pravilo tehnike ukrašavanja voskom je da se prije bojenja rastopljenim voskom prekrije površina koja treba zadržati temeljnu boju jajeta. Nakon bojenja vosak se skida te ostaje žuto, crveno ili smeđe obojeno jaje s bijelim ukrasima. Rastopljeni se vosak nanosi na jaje posebnim pomagalom, u Bosni zvanim pisaljka, a u Hrvatskoj kličica, kiščica, kičica.
U Slavoniji se u cjevčicu kiščice umetala svilena nit po kojoj je onda rastopljeni vosak ravnomjerno tekao, ostavljajući tanje i preciznije tragove. Taj način ukrašavanja ima poseban naziv, svilopis.

Uskrsni zec
Danas vjerojatno najvažnije uskrsno darivanje, darivanje djece, nekoć je bilo razmjerno skromno.

Djeca su dobivala uskrsna ukrašena jaja ili kruščić u obliku pletenice s umetnutim jajetom.
Roditelji su jaja i peciva darivali djeci, djevojke mladićima i obratno, kume kumčadi i slično.
Djeca su ponekad darivana u zamjenu za određenu uslugu; kada bi raznosila blagoslovljenu vatru po kućama ili ako na Cvjetnicu u kuću unesu blagoslovljene grančice.

Majke i bake su znale skrivati jaja u travu u vrtu  s pričom da ih je donio zec. Zato i danas ponegdje majke i bake upućuju djecu da od raznih kupovnih materijala načine gnijezdo i ostave ga na balkonu ili negdje u kući, u očekivanju uskrsnoga darovatelja.

Nakon prvog dana Uskrsa, koji se najčešće provodio unutar obitelji, drugi dan Uskrsa - Uskrsni ponedjeljak slavio se izvan obitelji. Djeca su se na ulicama i livadama igrala jajima, a mladi su ljudi nakon dug korizmene zabrane plesa započeli proljetno razdoblje javnog plesanja i veselja.

Preuzeto s http://www.skole.hr