LUCIJA - SVJETLANA
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne:
- Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
ZVJEZDANE OČI
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.
- Što si rekla?
- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo. zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže pesnicu s bodežom.
- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.