preskoči na sadržaj

Osnovna škola Jurja Šižgorića Šibenik

 > Naslovnica
Vijesti

Moja prijateljica Jesen

Autor: Sara Jakšić, 23. 11. 2018.

Jesen je. Moj najdraži mjesec. I znate zašto mi je najdraži? Zato što je šarena, a ja obožavam boje!

 Ujutro, probudila sam se jako pospana jer sam mislila da je danas običan, najobičniji dan. No kad sam pogledala kroz prozor da vidim i čujem koju pticu, ugledala sam lišće. Nije ga bilo puno, ali nema veze jer sam znala da je jesen. Obukla sam se i izašla. Prvi korak huš, drugi korak : huš, treći, četvrti, peti : huš. Svaki novi korak zvučao je drukčije. Počela sam se igrati. Uz igru je prošlo dosta vremena. Već sam bila umorna  od bacanja lišća u zrak, kada sam čula glas. Bio je nekako tih i umoran, pa sam shvatila da nije mamin. Ponovno sam nešto začula. Okrenula sam se i ugledala Jesen. Bila je tako lijepa. Imala je šarenu haljinu načinjenu od lišća. Imala je smeđe oči, crvenu kosu i predivne žute duge naušnice. Samo što je, nekako, bila zabrinuta. Na čelu su joj se vidjele bore. A onda je počela pričati:

„Bok Sara! Dobro da si me čula! Imam dva problema. Prvi problem je da ne mogu nagovoriti drveće da obojaju svoju kosu. Oni vole zeleno i točka, trebaju ju obojati u žuto, crveno, smeđe….

Drugi problem je to što ne mogu nagovoriti prijatelja vjetra da počne snažno puhati jer je to karakteristično za jesen. I svi ti problemi utječu na početak jeseni. Ja ne smijem kasniti, zato mi moraš pomoći. I, što  kažeš, jesi li spremna za dalek put?“

               Mučilo me jedno pitanje. Kako to da Jesen zna moje ime? Ali to pitanje nije sada važno. Naravno, pristala sam i Jesen je bila jako sretna i zahvalna. –„Prvo moramo riješiti prvi problem“- kaže Jesen- „a to je…. moramo nagovoriti drveće da oboja svoju kosu!- upadnem joj u riječ. –„Tako je!“- i krenemo pješice od Ražina do Šibenika.

 Cijelim putem smo čavrljali i smijali se. Kad smo došli do nekog igrališta , ugledala sam 10 stabala koja imaju zelenu kosu. Zapitala sam se jesmo li stigli. A Jesen mi je kimnula glavom kao da je čula što sam pitala. Krenule smo prema tim stablima spremne na pobjedu. Ali nam oni odmah na početku rekoše: „ Ne trebate se truditi, nećemo promijeniti mišljenje“.  Jesen je već počela govoriti: „Ali ako samo probate…“. „Nećemo mi ništa živo probati, mi ćemo ostati zeleni i točka“.  „Eto, rekla sam ti!“ kaže mi Jesen. Na to malo razmislim i dođem do stabala. „Čujte stabla, možda ako , obojite svoju kosu u neku drugu boju, možda ptice budu gradile gnijezda na vašim granamai to više njih nego sada“! Stabla su se na moj prijedlog zamislila , a onda su odlučila: „U redu , obojati ćemo kosu. Ali ako ptice ne budu dolazile, obojat ćemo kosu ponovno u zeleno.“   - „U redu!“- doviknula sam stablima dok smo ja i Jesen trčali od veselja. –„Doviđenja“- kažem i ja i odemo.  Kad smo se smirili, razmislili smo gdje sad trebamo krenuti pa sam se ja sjetila: „Sada idemo kod tvog prijatelja vjetra, zar ne“? –„Da, tako je. On živi na Velebitu, tako da do njega idemo mojim automobilom Josom. Joso, gdje si“?  Odjednom se čulo BIP BIP BIP. To je bio Joso. Ušli smo u taj predivni mirišljavi auto. Mirisao je po kestenima. Krenuli smo! Putovali smo i putovali uz glazbu i smijeh. –„Stigli smo“! –uzvikne Joso, „Idemo u nove pobjede“!- nasmije se Jesen. Pozdravili smo Jesen i počeli se penjati. Na putu smo vidjeli psa, lisicu, mačića i ptice grabljivice. Napokon smo došli i ugedali vjetra kako sjedi u naslonjaču i čita novine. Jesen mu je došla ususret i rekla: „Hej, vjetru, tamo ima puno drveća i svi tebe čekaju, čekaju da ti zapušeš najjače što možeš! Hajde, diži se, idemo“!   Ali, vjetar se nije ni pomakao i kaže: „Ne da mi se“.  Jesen se vrati do mene vrteći glavom. Kad se ona vratila  ja krenem u boj. Dođem do vjetra i kažem mu: „Hej, vjetre, znam da ti se ne da, ali barem pokušaj zapuhati! Čim počneš vidjet ćeš da nećeš moći stati! Hajde, pokušaj, hajdeeee“!

Vjetar se zamislio, malo rastegnuo i rekao: „U redu može“!

Ja i Jesen smo bile jako sretne. Zamolile smo ga da nas poveze jer je Joso otišao. Pristao je. I tako smo krenuli. Uživali smo promatrajući zemlju Hrvatsku. Kad sam došla kući, Jesen mi je zahvalila na pomoći. „Meni to nije bio problem, bilo je, zapravo, jako zabavno“-kažem joj. Svi odemo spavati. I tako su prolazili dani  i uskoro dođe zima. Jesen je trebala otići. Vidjela sam je kako odlazi na pahuljama snijega . Kad je bila daleko sjetila sam se nečeg – „Hej , Jeseni, kako si znala moje ime“?  „Sama razmisli!“- dobaci mi i ode. Dok sam je gledala kako odlazi, sjećala sam se svih  lijepih trenutaka očekujući slijedeću godinu kada će, bar se nadam, ponovno doći moja prijateljica Jesen.




 

Sandučić povjerenja

Slika kao link

Pišite nam

sanducic-povjerenja@os-jsizgorica-si.skole.hr

Ako imate neki problem (u školi ili osobni) koji vas muči, a o kojem je teško pričati ili mislite da se nemate kome obratiti, slobodno nam pišite. Uvijek ćemo vam nastojati riješiti taj problem. Osim on-line komunikacije, i u holu škole postavljen je sandučić povjerenja u koji također možete ubaciti napisane poruke.

Ravnateljica i Stručni tim Škole

Prijavi nasilje
UDŽBENICI za 2023./2024.
eDnevnik
Web stranice razreda
Online lektire
Prehrana 7

Pomoćnici u nastavi
Tražilica
Kalendar
« Studeni 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Brojač posjeta
Ispis statistike od 2. 8. 2013.

Ukupno: 1033552
Ovaj mjesec: 4921
Ovaj tjedan: 204
Danas: 32
LINKOVI
 
Oglasna ploča
Korisni linkovi
DOKUMENTI
CMS za škole logo
Osnovna škola Jurja Šižgorića Šibenik / Stjepana Radića 44 A, HR-22000 Šibenik / os-jsizgorica-si.skole.hr / ured@os-jsizgorica-si.skole.hr
preskoči na navigaciju