Četrdeset godina kasnije… Srce ostaje u školi
Dana 11. srpnja 2025. godine u prostorima Osnovne škole Jurja Šižgorića dogodio se susret koji nije bio tek obična obljetnica — bio je to istinski povratak u djetinjstvo. Čak 18 učenika generacije 1984./1985. ponovno je sjelo u iste školske klupe, četrdeset godina nakon što su ih posljednji put zajedno napustili.
Danas odrasli ljudi, mnogi s obiteljima, karijerama i dugim životnim iskustvom, vratili su se s osmijehom koji je u trenu prizvao toplinu bezbrižnih školskih dana. S njima je bila i njihova razrednica – učiteljica Vasja Šupe, koja je na susret sa svojim bivšim učenicima donijela spomenar koji su ispisali i brižno ukrasili njezini učenici. Pažljivo čuvan sve ove godine, osim fotografija, spomenar čuva i pramenove kose i stihove pjesme koje su joj poklonili na kraju osnovne škole, 1985. godine.
Susret je započeo ispred škole, a zatim nastavljen u učionici biologije, gdje su prisutni zajedno pogledali kratki film s fotografijama iz školskih dana – od prvog do osmog razreda. Smijeh, suze i nostalgični pogledi ispunili su prostoriju dok su prepoznavali lica iz mladosti, žute kute i nestašne osmijehe iz nekih davnih vremena. Uz audiovideo poruke kolega koji nisu mogli biti nazočni ovom posebnom okupljanju, kolege su se sjetili i svojih preminulih kolega, a kojima su u sjećanje i čast donijeli ruže.
Organizator i glavni inicijator susreta, gospodin Kitanović, pobrinuo se i za simbolične darove. Svim prisutnima uručeni su privjesci s ugraviranim motivom dviju golubica s maslinovom grančicom – starim logom škole – te dvama nazivima škole: Osnovna škola Maršal Tito, pod kojim su završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje, i današnjim imenom, Osnovna škola Jurja Šižgorića.
Večer je nastavljena zajedničkim druženjem, punim prisjećanja, smijeha i obećanja da se ovakav susret mora ponoviti. Učiteljici Vasji Šupi uručeni su prigodni darovi – mali znak zahvalnosti za svu ljubav, trud i prisutnost koju im je pružala, tada i danas.
Ovakvi susreti rijetko se organiziraju na razini osnovne škole. No ova generacija pokazala je da prijateljstva iz djetinjstva ne blijede. Energija koju su dijelili na hodnicima, igralištima i u školskim klupama i dalje živi među njima. Jer škola nije samo mjesto gdje učimo činjenice iz udžbenika – to je mjesto gdje učimo kako biti ljudi. A ova generacija to nikada nije zaboravila.
Tekst napisala: Ivana Rupić, ravnateljica OŠ Jurja Šižgorića
Fotografije: sudionici susreta
Fotografija učenika 8. D razreda – 14. svibnja1985.
OSMI D
I sja sunce i padaju kiše,
al’ osmaš si samo jednom
i nikad više.
Ostaje nam u jednom uhu
zvuk zvona pet minuta prije kraja,
a u drugom smijeh, vika, graja.
Ostaje nam Vaš osmijeh
i drage oči te,
ostaje nam vječno
tridesetpetorka osmoga de.
Ostaje Vaš potpis na
trideset pet kuta,
ostaje nam svakom
ispisana uspomena žuta.
Zbogom klinci,
zbogom školo ti,
zbogom sretni dani najljepši,
nestale su naše najmirnije noći,
novim putem mi ćemo sad poći.
I jednom dok bude carovala
topla noć puna zvijezda
i širila se svjetlost iz
mjesečeva gnijezda,
vidjet ćemo među zvijezdama koje se vole
razrednicu Vasju i 8.D usred škole.
Osjetit ćemo nešto veliko i toplo,
a lice će nam biti mokro.
Znat ćemo da nas od Vas
dijele daljine i sati,
i da ste Vi naša druga mati.
Znat ćemo da nas život
k’o nemirna rijeka nosi.
Osjetit ćemo toplu ruku u svojoj kosi.
I, dugo, dugo iz ormara arhive,
gledat ćemo kako stari dnevnici vire.
I, dugo, dugo sjećat ćemo
se prvog upoznavanja
hemoglobina, hipofize, srca
koje za nas i Vas, draga razrednice, vječno kuca.
