Na današnji dan prije 24 godine počela operacija “Bljesak”

Hrvatska vojskaNapadom Oružanih snaga Republike Hrvatske na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške na današnji dan prije 24 godine započela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH, “Bljesak”, a čiji je cilj bio ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U ovoj akciji od 1. do 3. svibnja 1995., na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

U manje od trideset dva sata hrvatske snage koje su brojile oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Vojno redarstvena operacija “Bljesak” prethodila je operaciji “Oluja” koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Izvor: http://metro-portal.hr

 

Na Badnjak 1914. puške su utihnule i ubijanje je zaustavljeno, a sve zbog nogometa!

Božićno primirje 1914U povijesti nogometa mnoge su utakmice označene kao velike, ali najveću su prije 102 godine na poljima Flandrije odigrali anonimni momci iz Velike Britanije i Njemačke koji nikada nisu postali nogometne zvijezde, štoviše mnogi od njih nisu živjeli dulje od nekoliko mjeseci nakon što je “sviran kraj”. Jer u tom je dijelu svijeta Prvi svjetski rat odnio 600.000 mladih života. No o jednoj se crtici koja se dogodila između bjesomučnih granatiranja danas govori s poštovanjem jer nogometna je lopta, barem na nekoliko dana, zaustavila neprijateljstva!

Puške su utihnule

Bio je to prvi Badnjak u Velikom ratu. U blatnjavim rovovima i vodi do koljena kod strateški važnog Ypresa na sjeveru Belgije ukopani Nijemci i Britanci čekali su novi okršaj. Noć prije bila je paklena, granate su sijevale na sve strane, obje su strane brojile na desetke mrtvih. Međutim, čim se počelo mračiti, s bijelom zastavom u rukama njemački vojnik prešao je preko ničije zemlje s ponudom o prekidu vatre.

– Nećemo do Božića pucati na vas, ako vi ne pucate na nas – glasila je ponuda.

Britanci su pristali, iskoristili su iznenadno primirje da s ničije zemlje pokupe 69 tijela svojih mrtvih suboraca i pokopaju ih. Isto su učinili i Nijemci sa svojim mrtvima. Napetu tišinu prekinula je pjesma, iz njemačkih rovova čulo se prvo tiho, a kako je noć odmicala, sve glasnije “Stille Nacht” (Tiha noć), a iz engleskih “Silent Night” (engleski prepjev iste pjesme) i led je razbijen. Neprijatelji su jedni drugima čitavu noć uzvikivali božićne čestitke, no vrhunac se dogodio dolaskom zore. Zaraćene strane predložile su sastanak na ničijoj zemlji i, čim se počelo razdanjivati, vojnici su počeli izlaziti iz rovova. Isprva su se na to sa nepovjerenjem odvažili tek rijetki, no kako su minute odmicale na ničijoj zemlji izmiješalo se na stotine “neprijatelja”.

– Izgledalo je potpuno ludo, međutim nismo pucali jedni na druge – napisao je stožerni narednik Clement Barker u svome pismu kući poslanom četiri dana nakon Božića 1914.

Christmas Truce 1914, as seen by the Illustrated London News.Isprva rukovanje i dijeljenje cigareta pretvorilo se u veliku božićnu proslavu. Plesalo se i pjevalo, a onda se niotkud pojavila prava nogometna lopta. Englezi su svoj gol napravili od ruksaka i kapa, a Nijemci su za vratnice iskoristili svoje kacige. Na polju s kojeg su samo nekoliko sati prije odnijeli svoje mrtve zaigrali su nogomet. Istovremeno, kilometar lijevo i kilometar desno ginule su na stotine britanskih i njemačkih vojnika.

– Na stotine mladića jurilo je tu loptu. Jednostavno smo bili sretni što nakon nekoliko mjeseci provedenih u rovu možemo potpuno slobodno trčati po polju – napisao je tada 18-godišnji Barker u pismu kući.

A završilo je 3:2 za njemačke vojnike, o čemu svjedoči pismo vojnika 133. Saxon divizije poslano redakciji Timesa.

Iako je pao dogovor da se preko Božića ne ratuje, primirje je potrajalo još nekoliko dana jer nitko nije htio prvi zapucati! Univerzalni jezik nogometa međutim nije se svidio svima.

Optuženi za izdaju

Zapovjednicima su se pušile uši kada su čuli za iznenadno primirje, taj je čin protumačen kao izdaja, odmah su letjele glave nižih časnika na tome dijelu bojišnice, čitave postrojbe su premještene. Zapisano je i kako je jedan njemački vojnik viknuo Englezima da ih zbog kazne smjenjuje pruska bojna i da se čuvaju, “jer Prusi ne prezaju ni od čega”. I takvo što se poslije više nikad nije ponovilo.

Šest kilometara duga bojišnica kod Ypresa samo nekoliko mjeseci poslije, u travnju 1915., zasuta je bojnim otrovom, koji je po gradu u kojem je prvi puta korišten i nazvan iperit. Na istom tom mjestu na kojem su 25. prosinca 1914. vojnici zaraćenih strana igrali nogomet, tisuće njihovih suboraca umrle se u najgorim mukama, s plikovima na koži i plućima.

U vrijeme kada je utakmica igrana, bila je zataškana jer vojnicima zaraćenih strana nije bilo dozvoljeno imati kontakt s neprijateljem, ali čitavo stoljeće poslije anonimni se junaci slave.

– Jedan od razloga zašto su igrali nogomet bio je i zato što nisu bili u mogućnosti komunicirati dobro zbog jezične barijere. To je za njih bio način da dijele nešto – kaže James Taylor, povjesničar Imperijalnog ratnog muzeja,

Križ YpresDanas na mjestu odigravanja utakmice koja je, barem na kratko, zaustavila rat stoji križ, a podno njega se u spomen na anonimne nogometne junake ne ostavlja cvijeće već – nogometne lopte.

Izvor: vecernji.hr

18. studeni – Dan sjećanja na Vukovar

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.
Kolona sjećanja na VukovarObljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije dvadeset i šest godina, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

Vodotoranj VukovarMeđutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

vukovar Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.

U Beogradu su nakon okupacije grada upriličili primanje i proslavili »oslobođenje« Vukovara dodijelivši »zaslužnima« i odličja. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Dok su malobrojni vukovarski branitelji tri mjeseca vezali za sebe najelitnije srpske postrojbe, Hrvatska je dobila prijeko potrebni predah kako bi organizirala svoju obranu. Već potkraj te 1991. Hrvatska vojska brojila je oko 200.000 ljudi i bila je sposobna i za ofenzivne operacije, što je i učinila oslobađanjem znatnih dijelova zapadne Slavonije. K tomu, žestoki otpor vukovarskih branitelja dizao je moral i samopoštovanje u ostalim dijelovima zemlje.
Herojstvo Vukovara udarilo je temelj za kasnije vojne pobjede hrvatskih snaga koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje. Zbog svega toga Vukovar je postao simbolom oko kojeg se okuplja cijela nacija.

18. listopad – Hrvatski i svjetski dan kravate

ArenaKravata, sveopći simbol uglađenosti i kultiviranosti, vezuje se uz Hrvate. Oni, istina kravatu nisu “patentirali”, ali su je, kao modni detalj, u 17. stoljeću raširili po Europi, tako da je pod hrvatskim imenom postala, i do danas ostala, nezaobilaznim modnim dodatkom.

Kakva je tri i pol stoljetna povijest kravate? Budući da je nakon turskih provala na hrvatskim prostorima formirana Vojna krajina, njezini su vojnici bili nepresušni izvor i za ostala europska bojišta. Oni su sudjelovali u njemačkom Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648), a bili su prepoznatljivi po marami oko vrata, preteči današnje kravate. Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija “Royal Cravates”, koja je dobila ime po Hrvatima. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke ili muselina ili neke druge fine tkanine.

Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja, jer u to doba još nije bilo vojničkih odora. Poznato je da je francuski kralj Luj XIV bio upleten i u tajne pregovore oko urote Zrinskih i Frankopana, kako bi Hrvatska došla pod francuski patronat.To je propalo, ali je “Kralj Sunce” počeo nositi kravatu, jer je kao muški modni ures bila mnogo jednostavnija za upotrebu i mnogo ljepša od dotadašnjih uškrobljenih visokih okovratnika. Kada je u to vrijeme najmoćnija okrunjena glava Europe stavila kravatu, bio je to korjenit zaokret u modnim trendovima. Dvor je, naime, uposlio vlastitog “kravatara”, koji je kralju svakog dana dostavljao nekoliko kravata, kako bi kralj mogao odabrati jednu, koja bi odgovarala prigodnom trenutku.

Kravata se brzo širila Europom. Nakon Francuza prihvatili su je Belgijanci i Nizozemci, a otuda je prešla na britansko otočje, što je bilo presudno za razvoj kravate. Potom je osvojila sve kontinente. Englezi su od kravate napravili pravi kult. Promijenili su načine njezina vezivanja i uzorke boje. Naime, do početka 19. stoljeća kravate su bile bijele, a Englezi su uveli šarolike, čime su postale pokazatelj nečijeg ukusa. Zatim je američki je proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate kojim se naglašava individualnost osobe koja je nosi.

Iako postoji čak 85 teorijskih mogućnosti vezivanja čvora kravate, a tek desetak čvorova odgovaraja uobičajenim predodžbama simetrije i ravnovjesja, najpoznatiji je jednostavni i dvostruki “windsorski čvor” koji je afirmirao vojvoda od Windsora. Kad se radi o obliku, danas su u upotrebi kravate izdužena oblika (“oblik poluboce”), koje su i najpopularnije, zatim vrpce ili leptir-mašne, te tzv. ascot-kravate.

Razni izvori o hrvatskom podrijetlu kravate:

Francuska monografija Le grande histoire de la cravate (autor Francois Chaille), naklada Flammarion, Paris 1994., obrazlaže i izričito potvrđuje hrvatsko podrijetlo kravate.
Talijanska monografija Miss Cravatta, izdana 1996. u Comu, najpoznatijem europskom i svjetskom centru za proizvodnju kravata, pojavu kravate u Francuskoj nedvojbeno povezuje uz dolazak hrvatskih konjanika u vrijeme Louisa XIV.
Enciclopedia Britannica uz imenicu cravat navodi da je nastala od Crabate, Cravate, Croatian i pojavu kravate datiraju sa 1656. godinom.

Izvor: www.academia-cravatica.h

Hrvatska obilježava Dan neovisnosti

Hrvatska obilježava 8. listopada – Dan neovisnosti, povijesnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ.

GalešnjakToga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je donio odluku da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Ta je značajna odluka Hrvatskog sabora donesena nakon što je istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu.

Izvor: vecernji.hr

Povijest kave

Jeste li se ikad zapitali tko je otkrio kavu i kako je upravo ona postala najpopularniji napitak svakodnevice? Odgovor na ovo pitanje djelomično će dati priča o etiopskom pastiru Kaldiu koji je jednoga dana primijetio da se njegove koze “čudno” ponašaju nakon što su se najele bobica s njemu nepoznata grma. Kako su životinje postale prilično živahne Kaldi je i sam odlučio probati plodove. Zaključio je da mu one vraćaju snagu pa je svoje otkriće podijelio s koptskim svećenicima u obližnjem samostanu. Svećenici su usvojili naviku konzumiranja plodova koje bi najprije namočili u vodu i zatim pojeli dok bi vodu u kojoj su se bobice namakale popili. Uz etiopske kopte kavu su koristili i pripadnici nekih drugih istočnoafričkih plemena i to tako da bi plodove jeli pomiješane sa životinjskom masti. Takvi obroci održavali su im snagu prilikom dugih pješačenja.

kava

Samo porijeklo imena kava vezano je za prostor Etiopije i Arapskog poluotoka. Prema jednoj verziji naziv je izveden od imena etiopske provincije Kaffa dok su neki skloniji tezi prema kojoj današnji naziv kava dolazi od arapske riječi ghahweh – vino. Naime, vrlo rano je otkriveno da plodovi kave mogu fermentirati te se upravo na taj način kava u početku i spravljala. Kada je kava stigla u Europu nazivana je “arapskim vinom”.

Iz Arabije potječe napitak koji mi danas nazivamo kavom. Negdje oko 1000. godine počeo se spravljati napitak od sušenih i isprženih sjemenki kave koji je ubrzo postao širom prihvaćen u čitavoj Arabiji. Središte trgovine kavom postao je grad Mocha u Jemenu prema kojem se i naziva jedna od najpopularnijih vrsta kave – caffe mocca.

U Europi se kava najprije pojavila na jugu kontinenta. Već 1570. mletački je trgovci dovoze u Veneciju zajedno s duhanom. Kavane postaju središta društvenog života. Uz kavu su se plele zavjere na francuskom dvoru, podizale revolucije (bostonska čajanka u kavani Kod Zelenog Zmaja), pisale knjige (Voltaire, Balzac), skladale kantate (J. S. Bach “Kava kantata”, 1743.), a savršenu formulu kave izrekao je veliki državnik Talleyrand: “Crna ko vrag, vruća kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav.”

Od sjemena kave pravi se popularni napitak koji osvježuje, podražuje živčani centar, pospješuje rad srca i pomaže u svladavanju prirodne umornosti probavljanja.

Kava se dobiva od biljaka roda Coffea, uglavnom se koriste zrna Coffea arabica (brazilska kava) i Coffea canephora (Afrička kava).Vodeće zemlje po proizvodnji kave danas su Brazil, Kolumbija, Etiopija, Uganda, Angola, Indija i Indonezija.

Izvor: www.caffemonte.hr

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – 22. godišnjica Oluje

Na današnji dan prije 22 godine na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava.

oluja_2_bigOluja je počela 4. kolovoza, ciljanim udarima HV-a po svim crtama razgraničenja sa srpskim snagama, no ono što će uvijek ostati simbol Oluje je oslobađanje Knina i zastava od dvadeset metara koja se vijori na tvrđavi.

Prvog dana operacije na području Dalmacije i Knina HV je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine uništio srpske linije obrane s istočne i sjeverne strane Dinare te s južne strane iz smjera Miljevaca, čime su bili otvoreni svi putovi za konačan napad na Knin drugog dana operacije. Nositelji glavnih udara po srpskim linijama obrane u dalmatinskom zaleđu i oko Knina bile su 4. i 7. gardijska brigada, te 81. gardijska bojna. Osim toga, 2. bojna 9. gardijske brigade napredovala je na Velebitu i ostvarila uvjete za udar na Gračac. Sve ostale pričuvne postrojbe u području dalmatinskog zaleđa, 113. brigada, 112. i 144. brigada HV-a te domobranske postrojbe, uglavnom su vatrom vezivale srpske snage na svom području dok su gardijske brigade napredovale prema Kninu.

Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka “Oluje”hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte “RSK”, snage “krajinske” vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.

Kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.

Već u podne postavljena je zastava, a na kninskoj se tvrđavi okupio politički vrh Hrvatske, što je jasno dalo do znanja da će Oluja završiti oslobađanjem svih dijelova Hrvatske koje su kontrolirale snage tzv. Republike Srpske Krajine, osim istočne Slavonije.

Izvor: http://metro-portal.hr

 

‘Krvava berba grožđa’: Tjerali su ih hodati po minskom polju

Dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’ opisuje događaje iz 1991. kad je okupirano i spaljeno maleno srijemsko selo Lovas – mjesto gdje su Hrvati tjerani uhvatiti se za ruke i hodati minskim poljem…

By slovas - panoramio, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=19341530
By slovas – panoramio, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=19341530
Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas – kaže nam Antun Ivanković, producent dokumentarnog filma „Krvava berba grožđa“ koji opisuje sve strahote koje su doživjeli Hrvati i ostali nesrbi u Lovasu. Premijerno će se prikazati u rujnu ove godine u Zagrebu.

‘Čišćenje teritorija’

Masakr nad nevinim stanovništvom ovog malenog istočnoslavonskog sela započelo je dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je tzv. JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni. Tada su se odigrala brutalna ubojstva.

U krvavom pohodu na Lovas ubijeno je između 70 i 85 mještana Lovasa, a 1341 civil natjeran je da napusti svoje selo.

Napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu na Lovas sudjelovale su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.

Bijele vrpce oko ruke

Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali hrvatske mještane da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću.

Već na ulazu u selo u svom automobilu ubijen je Antun Sabljak, umirovljenika Ivana Ostruna odveli su u kafić i strijeljali a mnogi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali i smaknuti. Samo tog prvog dana ubijeno je 23 hrvatskih stanovnika Lovasa.
Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Masakr u minskom polju

Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala 18. listopada 1991 g. srpske paravojne postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Prije toga su im rekli da idu u berbu grožđa. Prisilili su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju. Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Preživjeli su natjerani da pokupe ostatke leševa…

– Okrutna ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…., jedan su dio strahota koje su preživjeli mještani Lovasa, koji su nakon toga protjerani. Film je zabilježio mnogobrojna potresna svjedočanstva preživjelih mještana Lovasa koji svjedoče o ratnim zločinima za vrijeme Domovinskoga rata – kaže nam producent Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.

Počinitelji na slobodi

On ističe kako je optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila 14 osoba osumnjičenih da su kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne postrojbe „Dušan Silni“ u listopadu 1991. godine počinili ratni zločin – ubojstvo 70 civila u Lovasu.
– Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je 26. lipnja 2012. godine izreklo osuđujuću presudu koja je početkom 2014. poništena. Naloženo je novo suđenje koje se i danas čeka dok se počinitelji i dalje nalaze na slobodi – objašnjava Ivanković.

Autor filma je Silvijo Mirošničenko a dokumentarac je snimljen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba.

Projekt je nastajao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“ i Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas. Na snimanju filma koje je trajalo dvije godina sudjelovala je brojna profesionalna filmska ekipa i drugi suradnici koji su pridonijeli realizaciji filma.

Premijera 52-minutnog dokumentarnoga filma ‘Krvava berba grožđa’ planirana je u rujnu ove godine u Zagrebu, a potom u svim većim gradovima diljem Hrvatske.

Izvor: www.24sata.hr

Konačno otkriveno zašto rimski beton traje tisućljećima, a naš desetljećima

Autor Berthold Werner, <a href="http://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0" title="Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0">CC BY-SA 3.0</a>, <a href="https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=39111115">Poveznica</a>
Autor Berthold Werner, CC BY-SA 3.0, Poveznica
SUVREMENE zgrade uglavnom se grade tako da traju 60-ak godina, mostovi oko 120, a brane oko 250. No dok se lošije građene zgrade od suvremenog betona znaju početi raspadati već nakon 30-ak godina, poznato je da brojne rimske građevine traju već više od 2.000 godina. Štoviše, čini se da s vremenom postaju sve čvršće, a ne slabije. U čemu je stvar?

Jedno novo istraživanje, objavljeno u časopisu American Mineralogist konačno je razotkrilo ključne tajne čvrstoće rimskog betona. Prema studiji koju je proveo tim s University of Utah, rimski beton radio se od mješavine vulkanskog pepela, vapna, odnosno kalcijeva oksida, morske vode i vulkanskog kamenja. Za razliku od suvremenog betona, takva mješavina, kada se koristila za izgradnju luka, lukobrana i brana, u kontaktu s vodom postajala je sve čvršća. Znanstvenici tvrde da je ta činjenica posljedica kemijske reakcije morske vode s vulkanskim materijalima u kojoj se formiraju novi minerali koji jačaju beton.

U sažetku svojeg rada autori ističu da je još Plinije stariji u prvom stoljeću naše ere isticao procese u kojima se vulkanski pepeo u kontaktu s morskom vodom pretvarao u jedinstvenu kamenu masu koja je svakim danom postajala sve snažnija.

Voditeljica istraživanja Marie Jackson, geologinja s University of Utah, kaže da su rimski izumitelji betona bili vrlo inteligentni te da su u svoj rad uložili jako puno vremena.

Znanstvenici su još u ranijim studijama u rimskom betonu otkrili da su čestice vapna sadržavale rijedak aluminijev supstituirani tobermorit.

U novom istraživanju Jackson i njezini suradnici otkrili su da se u strukturama betona formiraju veće količine tobermorita, često zajedno s mineralom filipsitom.

Ova opservacija timu je razotkrila dosad nepoznati proces. U njemu morska voda prodire u beton, otapa vulkanske kristale i staklo, da bi na njihovom mjestu s vremenom kristalizirali tobermorit i filipsit. Ovi minerali, ističu autori, ojačali su beton i spriječili nastajanje pukotina tako da je beton s vremenom postajao sve čvršći.

S druge strane suvremeni beton, koji se temelji na portland cementu, ne mijenja se nakon što se stvrdne. To pak znači da reakcije u njemu uglavnom mogu uzrokovati samo oštećenja.

„Mislim da istraživanje otvara potpuno novu perspektivu za izradu betona u kojoj možemo razmotriti procese korozije koji zapravo stvaraju iznimno koristan mineralni cement što će voditi do trajne otpornosti betona, zapravo možda čak i do njezina povećanja s vremenom“, kaže Jackson koja smatra da bi se rimski recept mogao koristiti pri gradnji struktura u moru.

Izvor: www.index.hr