Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan radošću sitih prepelica,

pod kruškom zrelom, u hladu slušajući sve dalju pjesmu bijelih žetelica.
I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.
Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne, gdje stare bake dugo u noć prele.
I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene, sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.