Prilikom dijagnosticiranja bilo kojeg od ovih poremećaja nužno je voditi računa o individualnosti. Naime simptome koji se navode treba promatrati samo kao smjernice, a ne kao univerzalna pravila. Tako da poremećaji mogu varirati po težini, intenzitetu, kao i prisutnosti pojedinih simptoma.

Poremećaje učenja valja nadalje razlučiti od poteškoća učenja s kojima se susreće svako dijete, a koji mogu biti posljedica okolinskih, emocionalnih, kulturalnih ili ekonomskih faktora; kao i vidnog, slušnog ili motornog oštećenja ili mentalne retardacije. Osobe kod kojih je dijagnosticiran neki od poremećaja učenja osobe su prosječne ili iznadprosječne inteligencije, ali ono što ih prati kroz čitavo njihovo obrazovanje je nesrazmjer između njihovih potencijala i stvarnih postignuća, što u djetetu može razviti osjećaj frustracije, nisko samopoštovanje, te dovesti i do odustajanja od rada i učenja, ne samo tijekom školovanja već i kroz čitav život.

Poremećaj učenja nakon što je dijagnosticiran predstavlja veliki izazov, kako za dijete tako i za roditelja. Naime, poremećaj učenja ne može se izliječiti, već se mogu ublažiti simptomi, tako što će dijete razviti vještine koje će mu omogućiti nošenje sa tim izazovom, te uz podršku okoline ostvariti različita postignuća. Upravo je potpora i razumijevanje okoline ključna, počevši od roditelja koji će djetetu aktivno pomagati u savladavanju gradiva, do učitelja koji će prilagođavati gradivo učeniku.

Kroz ovu web stranicu (http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/krivacic/index.html) pokušat ćemo preciznije objasniti neke od najčešće dijagnosticiranih poremećaja, koji su danas još uvijek većini nepoznanica.

Ukoliko prepoznate neke od navedenih simptoma kod svojeg djeteta ili učenika, preporučamo vam daljnje savjetovanje kod specijaliziranih stručnjaka koji će, ukoliko je prisutan,  dijagnosticirati poremećaj i pomoći vam da zajedno nađete načine da taj problem savladate.

Više o poremećajima učenja na http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/krivacic/index.html