U osnovnoj školi, psiholog obavlja posao stručnog suradnika, dok u srednjoj školi, osim stručnog suradnika, može biti i profesor. Ovdje ćemo se bazirati na ulogu koju psiholog ima u osnovnim školama.

Težište rada i najčešći korisnici školskog psihologa su prije svega učenici. Rad s učiteljima, nastavnicima i roditeljima također je uobičajen, ali on se ponajprije odvija u funkciji njihova osposobljavanja za bolje razumijevanje učenikovih potreba i ponašanja te djelotvorniji rad s njima. Drugim riječima, privatni problemi učitelja, nastavnika ili roditelja, primjerice, nisu područje rada školskog psihologa. On zbog svoje dobre volje može pomoći u suočavanju s tim problemima i njihovom rješavanju, međutim, njegov posao započinje tek kada oni na neki način utječu na dijete, učenika, i njegovo školovanje.

Primjer radnih zadataka školskog psihologa u neposrednom radu s učenicima jest da prepoznaje individualne potrebe učenika, te, u skladu s time, provodi individualna i grupna savjetovanja. On obavlja psihološku procjenu učenikovih mogućnosti, osobito kao član Povjerenstva za procjenu psihofizičke spremnosti za polazak djeteta u osnovnu školu[, ali i kasnije tijekom školovanja (npr. u slučaju školskog neuspjeha ili procjene darovitosti). Školski psiholog također dijagnosticira specifične poteškoće u učenju (neučinkovite ili neprimjerene strategije učenja, probleme s pažnjom i koncentracijom, planiranje vremena, motivaciju, ispitnu anksioznost i sl.) i pomaže učenicima u postizanju boljeg školskog uspjeha, ali isto tako prepoznaje i darovite učenike i razvija programe za poticanje njihovih sposobnosti. On prepoznaje poteškoće u ponašanju i vršnjačkim odnosima, emocionalne i/ili obiteljske poteškoće i pomaže učenicima da ih prevladaju.

Školski psiholog također razvija i putem radionica provodi programe prevencije nepoželjnih oblika ponašanja (npr. međuvršnjačkog nasilja), programe za jačanje samopouzdanja, samopoštovanja, sigurnosti, razvijanje kreativnosti, učenje socijalnih vještina, itd. Ti programi namijenjeni su svim učenicima u školi, a osobito učenicima rizičnih skupina.

Rizičnim skupinama smatra se učenike koji posjeduju osobine za koje se pokazalo da pogoduju nastanku problema na spomenutim područjima. Od nedavno su u naše škole eksperimentalno uvedeni međupredmetni programi građanskog i zdravstvenog odgoja čije provođenje također može biti dio posla školskog psihologa. On može pomoći nastavnicima u pripremi i provedbi takvih programa. Ne samo da psiholog ima iskustva u načinu rada koji ti programi zahtijevaju, nego su i teme tih programa nerijetko vezane za psihologiju (nenasilno rješavanje sukoba, razvoj identiteta, suzbijanje predrasuda, promicanje ravnopravnosti spolova i sl.). Osim toga, školski psiholog provodi psihološke krizne intervencije, što znači da reagira kada se u školi dogode sukobi ili nasilje, ali i kada se dogode ozbiljniji traumatski događaji poput smrti bližeg člana obitelji nekog učenika, samoubojstva, teških prometnih i drugih nesreća i slično.

U radu s roditeljima, školski psiholog kroz savjetovanje i edukativna predavanja na roditeljskim sastancima pomaže roditeljima prepoznati i razumjeti razvojne i individualne potrebe učenika i reagirati u skladu s njima, tj. pomaže im poticati razvoj djetetovih potencijala i aktivno pridonijeti njegovom uspješnom obrazovanju. Edukativna predavanja mogu se organizirati, primjerice, pri prelasku djece iz razredne (prva 4 razreda) u predmetnu nastavu (od 5. do 8. razreda) kako bi se i roditeljima pojasnilo da će se, između ostalog, način rada promijeniti, a obaveze djeteta povećati, te da u skladu s time pruže podršku djetetu i pripreme ga kako bi se ono uspješno suočilo s povećanim zahtjevima koji se pred njega stavljaju. Školski psiholog također pomaže roditeljima da razviju potrebne vještine i način komunikacije kako bi to mogli učiniti, a pomaže i uspostavljanju kontakata s vanjskim institucijama koje su možda potrebne djetetu (npr. poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora, centri za socijalnu skrb i sl.).

U radu s učiteljima i nastavnicima, školski psiholog ne radi savjetovališni rad, kao s učenicima i roditeljima, nego se oblik suradnje naziva konzultativnim radom. Zadaća psihologa je pomagati u prepoznavanju razvojnih i individualnih potreba učenika, podučavati učitelje i nastavnike razumijevanju tih potreba i kako reagirati u skladu s njima, te poticati toleranciju na različitost među učenicima. On pomaže nastavnicima identificirati teškoće u razrednoj klimi, uspješnosti i načinu rada, pomaže im razviti strategije za rješavanje tih teškoća, te promovira različite metode rada koje potiču kreativnost i sudjelovanje nastavnika i učenika zajedno (timski rad, projektna nastava i sl.). Školski psiholog promovira i različite suvremene metode praćenja i provjere znanja učenika.

Osim rada s navedenim korisnicima, školski psiholog ima zadatak raditi na sebi u smislu stručnog usavršavanja, rada na istraživanjima i slično. Osim toga, obavlja još neke dodatne poslove kao što su vođenje dokumentacije, pisanje izvješća te pripremanje i organizacija psiho-kutka.

od školskog psihologa učenici dolaze samostalno, na inicijativu nastavnika ili roditelja, a može ih i sam psiholog pozvati. Dok neki učenici taj susret doživljavaju kao kaznu i znak da su u nečemu pogriješili, drugi ga doživljavaju kao zabavu i ugodno druženje. Prava svrha susreta bila bi negdje između – kroz ugodnu atmosferu i pozitivan kontakt promovirati poželjna ponašanja, podučavati, motivirati, rješavati teškoće.

Razlozi zbog kojih učenici dolaze obično su emocionalni, obiteljski i/ili osobni problemi. Također se javljaju zbog pubertetskih problema, problema u odnosima s drugima, bilo učenicima ili nastavnicima, i problema u komunikaciji. Ako učenik sam ne potraži pomoć za suočavanje s problemom i njegovo rješavanje, ti problemi počinju utjecati na njegovo ponašanje tako da uzrokuju probleme u ponašanju (verbalno/fizičko nasilje, ometanje sata, neopravdani izostanci s nastave) ili poteškoće u učenju i savladavanju gradiva, zbog čega ih onda netko drugi uputi školskom psihologu.

Osim emocionalnih problema i problema u odnosu s drugima, u podlozi problema u učenju mogu biti i neke specifične poteškoće kao što su disleksija, disgrafija, snižene intelektualne sposobnosti, pa i neka zdravstvena stanja kao što je, primjerice, petit mal epilepsija. Potreba korisnika je da školski psiholog prepozna poteškoću o kojoj se radi. On to čini kroz primjenu odgovarajućih psiholoških upitnika i testova, tj. psihodijagnostičkih sredstava, te razgovor i opažanje. U skladu sa svojim zaključcima školski psiholog preporučuje daljnje odgojne i obrazovne postupke za određeno dijete, te pruža podršku i pomoć u svladavanju poteškoća.

Zaključno  možemo reći da je cilj rada školskog psihologa razviti obrazovanje usmjereno na učenika i njegov razvoj osnovnih sposobnosti koje omogućavaju cjeloživotno učenje. Također cilj je pomoći učenicima, nastavnicima i roditeljima da razviju svoje potencijale i održe psihološko zdravlje.

Izvor: Maja Galić / www.istrazime.com