Drvena krila vrata splitske katedrale dovršio je Buvina 1214. godine.

Začetak ovoga običaja podizanja jaslica neki vide u čuvanju i čašćenju relikvija (ostataka) betlehemskih jaslica u bazilici S. Maria Maggiore u Rimu. Ova marijanska crkva je podignuta u 5. stoljeću, poslije Efeškog koncila (431. godine), za pape Siksta III. (432-440), na spomen proglašenja vjerske istine da je Marija Bogorodica. Nešto kasnije je u bazilici podignuta podzemna kapela u obliku betlehemske špilje s "relikvijama" jaslica. Tada se uobičjalo da Papa svake godine slavi božićnu polnoćku upravo na tom mjestu. No nema nikakvih daljnjih podataka, da bi se baš otuda i otada običaj postavljanja jaslica širio po crkvama.

Češće se navodi druga tvrdnja: da je začetnik jaslica sv. Franjo Asiški, osnivač franjevačkog reda. U njegovom životopisu stoji da je 1223. sa svojom subraćom živopisno slavio polnoćku u šumskoj pećini kod Greccia. Do oltara je postavio jasle sa slamom i uz njih privezao živoga magarca i vola. Kod bogoslužja je Franjo zanosno govorio (nije služio misu, jer nije bio svećenik, nego samo đakon), a ljupka legenda dodaje da mu se kod podizanja ukazalo Dijete, Isus, pomilovalo ga po obrazu i nestalo. Podrobnija istraživanja, međutim, pokazuju da ni Franjo ni franjevci nisi imali vidniju ulogu kod nastajanja običaja s jaslicama po crkvama.

Vitraj iz 12. stoljeća u bazilici sv. Denisa u Parizu.

Pravi korijen i izvor jaslica je u molitvenom razmišljanju, meditaciji kršćana srednjega vijeka. Svi učitelji meditacije svjetovali su pobožnim dušama da si što življe predstave betlehemsku štalicu (ili "špilju") i sve što se u njoj događalo. (To je doba kada se naglašeno oživljavaju događaji Isusovih prvih godina zemaljskog života!). Poticali su ih da u duhu posjete Isusove jaslice, ondje se zadrže, mole i klanjaju. Nizozemski augustinac Joannes Mauburnus (+1501) duhovno i duhovito savjetuje da kod tog meditativnog "obilaska" Betlehema uzmu Dijete u naručaj pa ga malo i "poninaju".

No samo izabranici su u stanju sve (d)oživjeti "u duhu". Većini je vjernika i za meditaciju potreban vanjski, vidljivi oslonac. Tako u europskim područjima toga doba (15. stoljeće) često nailazimo na male posteljice, jaslice ili kolijevke s kipićem djeteta - Isusa. Bio je to jedan od kućnih pobožnih predmeta, kao što su inače raspelo i krunica, pred kojim su se vjernici molili. Kao predmet pobožnosti takve su zipke bile i u samostanima. I redovnice bi kipiće Dijete Isusa pobožno opremale i častile. Tu je, dakle, jedan od korijena današnjih božićnih jaslica.

Slika Hendrika ter Brugghena oko 1619.

Kolijevku s malim Isusom susrećemo i u božićniom igrikazima i igrama, tako omiljenima po i pred crkvama u (ranom) srednjem vijeku. Upravo te duhovne igre ("skazanja") su drugi duboki korijen današnjih jaslica. I ono što smo spomenuli o svetom Franji samo je jedno zrnce od takvih tada vrlo raširenih predstava.

Ono što danas nazivamo jaslicama kristaliziralo se i pojavilo u drugoj polovici 16. stoljeća. A protagonisti i promicatelji toga su - redovnici isusovci. Oni su postavili prve jaslice u današnjem smislu godine 1560. u svom kolegiju u Coimbri (Portugal), a prve jaslice u crkvi načinili 1562. u Pragu. Njihov vrhovni poglavar (general), Claudio Acquaviva izdaje 1591. službeno dopuštenje da se mogu podizati jaslice u isusovačkim kolegijima i crkvama. Njih su zatim slijedili franjevci, dominikanci, augustinci... i mnogi drugi.

Tako je put bio utrt. Početkom 17. stoljeća već su jaslice vrlo raširene i u našim krajevima. Posebno se u 18. stoljeću, u vrijeme nemirnog i raskošnog rokokoa, grade jaslice od figura u naravnoj veličini do vrlo vrijednih minijaturnih od porculana: u crkvama i po feudalnim dvorovima. U toj umješnosti i umjetnosti prednjači Italija (Napulj, Genova, Sicilija).

Slika Georges de La Toura oko 1644.

Sljedeći korak u razvoju jaslica je njihov ulaz u vjerničke domove. Najprije kao ležajčići, kolijevke s betlehemskim Djetetom, a onda sa sve više figurica. Danas je to već uobičajeno i kod nas. Industrija ih proizvodi na veliko: od papira do obojane plastike, i svaki ih može lako nabaviti. A sve više ih susrećemo i drugdje: u školama, izlozima trgovina, dvoranama, na otvorenom... Rješenja su često maštovita i originalna: od umjetničkih do priprostih i kičastih. Najljepše su ipak jaslice koje vjernici prave sami, u svojim domovima zajedo sa svojom djecom.

Preuzeto s http://www.katolici.org/naslov.php

Slika Geertgena tot Sint Jansa, oko 1490. god.

Isusovo rođenje je čest motiv u kršćanskoj umjetnosti od 4. stoljeća. Umjetnički prikaz Isusova rođenja, koje se slavi na Božić, temelji se na biblijskim izvještajima iz Evanđelja po Mateju i Luki te na pisanoj i umjetničkoj tradiciji. Kršćanska umjetnost uključuje jako velik broj prikaza Blažene Djevice Marije i Isusa u obliku djeteta. Pojavljuju se i likovi sv. Josipa, mudrih žena, dvije životinje: magarac i vol, koje svojim dahom griju dijete te anđeli i pastiri.

Ono što se svaki put mijenjalo, kada je nastajala jedna nova slika Isusova rođenja, nije bilo samo tematske prirode. Različito i novo bilo je ono što je umjetnik želio pokazati, postići, ostvariti i izraziti pomoću te teme. Zato se te slike formalno bitno razlikuju, iako je tema ista. Postoje razne umjetničke forme prikaza Isusova rođenja poput: murala, iluminacija, skulpture, minijature, ulja na platnu itd. Veličina varira od minijatura do prikaza u prirodnoj veličini. Često je i motiv iznad oltara u crkvama, kao kombinacija slika i skulptura.(Wikipedija)

Procesija kraljeva, Benozzo Gozzoli

Rembrandt-Klanjanje pastira, 1646.

Rumunjska ikona

Narodno slikarstvo, slikar Mikael Toppelius

Motiv Isusova rođenja u terakoti, La Verna.