U ratu nema pobjednika

            U ratu nema pobjednika. U ratu svi gube. Pa opet  ljudi mrze i ratuju da bi ostvarili  neke "više ciljeve".

             Ovaj vikend  mama mi je ispričala tužnu i potresnu priču o ratu koji se dogodio ne tako davno u susjednoj Bosni. Ispričala mi je priču o "sarajevskom Romeu i Juliji " odnosno mladiću Bošku i njegovoj djevojci  Admiri . Bili su mladi, zaljubljeni, puni očekivanja, željni boljeg života. Ubiveni su  na mostu Vrbanja. Njihova zagrljena tijela ležala su sedam dana na ulici. Bili su ostavljeni sami na ničijoj zemlji. Boško je bio  Srbin, Admira muslimanka. Bili su neopterećeni svojim vjerskim razlikama i uvjerenjima onih koji ratuju . U vremenu kad je to bilo gotovo nemoguće, pripremali su vjenčanje i bijeg iz nepodnošljive stvarnosti . Tog kobnog dana, u popodnevnim satima, u nadi da će uspjeti pobjeći i pronaći sretniju budućnost, onu koju zaslužuju i život gdje njihova ljubav neće biti osuđivana, postali su  simbol Romea i Julije, dvoje mladih koji su se mogli slobodno voljeti samo na "onom svijetu". Boško je ustrijeljen prvi, a Admira je smrtno ranjena dopuzala do njega, zagrlila ga i izdahnula. Upravo tako su završili svoju ljubavnu i životnu priču Shakespearovi Romeo i Julija.

            Pitam se sad je li ikome moguće i  ispravno smatrati se ratnim pobjednikom? Znači li dobiti rat i moralno pobijediti?

            A ljubav i mir su tako jednostavni! Ništa na svijetu nije tako prirodno i čisto kao ljubav i mir! Pa opet, među ljudima, narodima, vjerama nikad dosta ratova, tragedija, gubitaka! Nisam sigurna zašto ljudi tako rješavaju međusobne sukobe i jedni drugima nanose toliko boli. Samo znam da u ratu nema pobjednika !

                                                                                              JULIJA 22222, 6.r

 Nedovršeni ludi san

            Jednog proljetnog predvečerja Ana je sjedila u mekoj, zelenoj travi s mačkom Kiki. Livadom je vladala tišina, a iz krošnji susjedne šume čuo se samo cvrkut ptica koji je na Anu djelovao poput uspavanke. Počelo joj sespavati pa je uzela mačku u naručje i krenula kući.

            Iznenada, kao da ju je netko povukao, propadne u zemlju. Nije ona upala u zemlju kao da se spotaknula ili nešto slično. Ona je zaista upala u zemlju! Padala je jako, jako dugo. Činilo joj se da pada već 10 godina kad se napokon prizemljila. Sada se nalazila u maloj sobici. Ispred nje su bila mala vrata na kojima je pisalo ŽIVOTINJE U UREDU! Ana se začudila. Kako to da se životinje nalaze u uredu? Htjela je malo zaviriti, pa je samo odškrinula vrata. "Joj, Bože moj!"uzvikne. Dobro da je nitko nije čuo. Vidjela je psa, medvjeda, lisicu, čak i vuka. Čula je i kako razgovaraju: "Ne može to ovako, moramo nešto učiniti!" 'Da, ali što?" "Pa možemo onu djevojčicu..." Sada se i Ana umiješala. "Koja djevojčica!?" Nitko se nije iznenadio što je Ana ušla u ured. Kao da su znali što će se dogoditi. "Ma ništa, ništa..", odgovorili su sumnjivo tihim glasom.      

            "Dušo, probudi se. Što se dogodilo?" "Ma ništa. Vjerojatno sam sanjala." Ana je dugo razmišljala i nije mogla shvatiti neobičaj događaj iz svog sna. Mučilo ju je tko su zapravo one životinje i što su namjeravali napraviti kad se ona pojavila na vratima ureda. Mislila je kako je prava šteta što ju je majka probudila jer je htjela riješiti misterij u kojem se i sama našla.                     

            Zato idem ja sad spavati ne bih li se susrela s Anom koja sigurno sanja isti san i izbavila je iz opasnosti koja joj je prijetila. Poželite nam sreću!. Laku noć svima!

                                                                                                    SAN 12345, 5.r

Da sam pjesma

Da sam pjesma

Birao bih između radosti i tuge,

Ali nikad nisam bio obožavatelj duge.

Čitatelji moji štucali bi od muke

I brže se osušili od dimljene štuke,

Ali pjesme tako meke,

Ostave li ikakve jeke?

Joj, ni tuga nije sjajna,

Ja moram biti pjesma trajna!

Možda bijes je pravi tok?

Napokon, pravi skakački skok!

Previše istine ili previše laži,

Tu se ravnoteža ne traži.

Ljude je samo potrebno pravilno dirati

Pa će sami eksplodirati,

Ali da sam bio pjesma,

I baš tako bijesna,

Sadržaja bila bi tijesna.

Tako rijetku bijesnu kašu

Ljudi bi opisali kao vlašu.

Da sam pjesma

Bio bih nova i čudna.

Za takvu bi zaostali rekli da je bludna.

Mislim, te mislim, te smišljam ja…

Hoću biti pjesma misaona!

I tužna, i radosna, i bijesna, i svježa,

Jedna cijela literaturna mreža!

Za svakoga ono staro,

A i izazov nov

Za one koji prihvate zov.

Da sam pjesma,

Bio bih pjesma misli:

Pjesma koja se protiv licemjerja bori,

Koja ne da čovjeku da samo ori.

Tko zna što će se o meni reći,

Ili što ću pridonijeti ljudskoj sreći.

Možda će me proslaviti,

A možda i zabraniti?

                                                                                                          MISAO 44444, 8.r