Trčim za njom i dođem do jedne šume. Njezino gnijezdo pronađen u mračnoj špilji. Unutra nema traga vrane. Unutra nema traga vrane, ali primijetim jedan rudnik koji sigurno pripada patuljcima. Kažem si da ću rudnik kasnije istražiti u toj pustoj šumi nije bilo izlaza. Bio sam gladan. Nasmiješio sam se kad sam vidio kolibu. U njoj je bila lijepa djeva koja me pozvala na večeru. Slučajno sam prolio juhu i otopila je stol. Znao sam da moram pobjeći. Ta vrana je ponovno došla i zapne u prozoru kao i prije. To mi je dalo vremena da otiđem. Djeva vranu pusti i počne govoriti. Doleti do mene, kaže da je izgubila krunu u kraljevstvu vilenjaka. Pošli smo na dugi put. Naišli smo na par vilenjaka koji su lovili lastavice. Dali su nam da jašemo na njihovim skakavcima do kraljevstva. Tamo smo kupili jednu torbu koja nema dna i u nju smo stavili par napitaka. Raspitali smo se i saznamo da kraljević Glastom ima kruna. Dođemo do palače koja je građena u šupljini divovskog drveta.

Ispričam mu sve što smo prošli kako bi ovamo stigli, ali on je izazvao na dvoboj instrumenata. Ja loše sviram pa smo ubačeni u tamnicu. Smislimo kako da izađemo. Dok ja ometam stražare ona će mi dati torbu. Popit ću napitak za nevidljivost i izaći! Sve je uspjelo i došli smo do dvoja vrata. Kao budala idem u skladište zlata umjesto u kraljevsku sobu. Nešto me udari po glavi.

Probudim se svom domu, ali nema dvorca, mog blaga i krune. Molio sam vranu da me vrati u šumu. Ona samo kriče: „Nikad više“.

                                                                                       Tino Jurlin, 5.b